Странице

четвртак, 28. децембар 2017.

Recimo da





I tako, ugrejem dahom dlanove,
prislonim ih na okno, u trenu
sačuvam otisak, znak raspoznavanja,
mene.
Ostavim i svoje neviđeno delo zaboravim,
dala sam ga onako lakoruko, iskreno,
nepotpisano da putuje kao pismo,
za tebe.
Razvijam novo platno, il' tabak papira
slovo da pustim, misao da uhvatim
u naletu reč da zaustavim, iz grla glas,
nedam.
Sebe u ogledalu drugih pogleda vidim,
stvaram iz ničega, iz pepela, rasutih krhotina,
odlomljena stena postajem u pustinji,
cvet.
Kap po kap, upija u svoju snagu i daje,
lepotu trenutka latica, bešumno
rasipa svoje postojanje po pesku,
nada se.  
  

четвртак, 30. новембар 2017.

Jesen kao ova, ili samo jesen?





Od kiše barice zaostale, na asfaltu
zgažen list kestena, lagani korak
raznosi kapljice, i trag ostaje
u zvuku jesenjeg dana.

Boje su se sakrile, pod oblakom
namrštenog čela, pogled je tužan
ka krošnji uputio, a ona, ogolela
pružila grane ka visini.

Nežne zelene vlati trave, izviruju,
opiru se hladnom danu, novembar
miriše na dim toplog ognjišta, magla
sputava dah i svetlo koje nedostaje.

Iz ruke prihvatam kesten, mirisan,
topao, kao poruka ljubavi, greje
hladne dlanove, crvenih obraza
deca trče kroz park.

Ostala bih tu, na korak od povratka
ka gradu zastajem, i vidim sliku
davno viđenu u snu, mislim, ili
znam da jesam već bila, kao jesen.

недеља, 12. новембар 2017.

I opet grad





Lako ću beskrajnu nit
spetljanu liniju života
razmrsiti u danu pratim
trag nasleđa svojih
predaka poruke pisane
tek razumeti treba smisao
svoj u ovom trenutku
kad noć osvaja svaki kutak.

Pažljivo nizati znamenje
red po red na polici složiti
uspomene i pročitati rukopis
na poleđini razglednice
poštanska markica pečat
datum i godina pre svega
zapravo mene nepostojim
u vremenu pisanja slova
plutaju na površini mrlje.

Raspetljano u klupko
namotam pažljivo da ne pokidam
vezu koja postoji duboko
u venama je poruka da traje
kroz život onih koji će biti
kao svetlo iz koga sve nastaje
ta kap rađanja kad dotakne tlo
daruje plodonosno i novo
poglavlje počinje da živi.

петак, 3. новембар 2017.

Ja (posle dvadeset godina)





Prošlo je dvadeset godina,
napisah Vraćena, jesam li?
U putu, nezaustavljena,
od reći gradim zaklon.
Od sebe Vraćena živim,
u stihu ili se stihom hranim.
Otkrivam smisao dana,
većernjom pesmom.
Reći od mene odbegle,
nižu se u beskrajuju.
Ja, pogled odmaram,
zamišljene daljine osvajam.
Imam li snage i vremena,
zapis da dovršim.
Imam li dovoljno slova,
misao da zapišem.
Dvadeset niski bisernih,
rasutih u prostoru.
Dvadeset trenutaka,
proletelih, nisu nestali.
Traju i svaki je kao priča,
uspavanka za san.
Ja, uzimam nit, i novu
počinjem da nižem.
Od Vraćene mene stvaram,
u stihu, u pesmi, od reći.

U senci grada



Naslonim se, korak da odmorim
misli protutnje ulicom, kaldrma
kao nekad i dubok kišni jarak,
obrastao travom, gakanjem gusaka,
belog uskovitlanog paperja, krila,
zamah u pokušaju poletanja.

Pokretne slike pratim, unazad
listam stranice, strip, crni se tuš
prosuo, razlio u senke, prepoznajem
likove, mladost ka reci što žuri
i život gledam kako se topi,
sladoled na točenje ispred pozorišta.

Ista sam, ali nisam ona, ona prošla,
ni ona posle mene, ona sam samo
u ovom trenu, u ovoj seni, rođena iz grada
potekla kao reka, dajem i uzimam, uzajamno
delimo sve on i ja postojimo sad i trajaće
posle mene, grad!