U
glini pravim kalup
u
njemu odlivam masku
osmeh
da bude uvek
na
licu suzu da skrije
iz oka
kad poteče
da se
ne sazna da je od tuge
izlila
se smejalica
neka
misle.
Od
peska gradim dvorac
bez
zida odbrane
ni
kanala tu nema
štita
od vetra vremena
ni tren
postojanja
tek
mašta što stvori
u stih
da pretvori
pesmom
da prozbori.
Od
sebe odvajam
deo po
deo
sećanja
nanizana
brojim
perlice biserne
potamnele
u kutijici od školjke
čuvaju
šum mora
huk
krvotoka uzburkanog
pred
neistinom usne zanemele.
Нема коментара:
Постави коментар